U srijedu, 15. IV. 2015. preminuo je u Milwaukee, Sjedinjenim Državama Amerike, Marko Sunara. Šesto od sedmero djece poznate i ugledne porodice Jerolima-Jere i Stane Sunara, rođen je u Šibeniku 13. IX. 1921. godine – tri mjeseca i jedan dan pošto je Italija morala napustiti njegov voljeni grad i druge dijelove Dalmacije i Hrvatskog Primorja.
Poslije osnovne škole, Marko je pohađao i diplomirao u Građanskoj školi u Šibeniku, što ga je osposobilo za rad u privredi ili za dalje obrazovanje u tom polju.
Prisustvo Italije u „gradu kralja Krešimira“ i okolini – određeno odlukom saveznika Velike Britanije, Francuske i Rusije tajnim Londonskim ugovorom od 26. IV. 1915., bez znanja i odobrenja stanovništva – uticalo je na raspoloženje i političko opredjeljenje velike već i ne naroda ovih krajeva, uključujući porodicu Sunara. Opetovalo je iskustvo ranijih vremena kada su bili podložni nezasitnim interesima Venecije, Bizantije, i Austrougarskog carstva .
Pouka ovog iskustva prošlosti uvjerila je Marka – kao i mnoge druge mlade ljude i žene njegovog naraštaja – da se je u jednoj većoj, snažnijoj državi lakše oduprijeti odlukama kao onima u Londonskom Ugovoru; da je u jednoj kulturno, politički i privredno ujedinjenoj državi južnih Slavena na Balkanu lakše zaštititi interese svoga naroda i svoje zemlje od strategije Velikih Sila, „Podijeli, pa vladaj“. To uvjerenje ga je navelo da se pridruži omladinskoj organizaciji Jugoslavenskog narodnog pokreta Zbor.
Početkom 1944. godine Marko je prešao u okupiranu Srbiju, pridružio se Drugom puku Srpskog Dobrovoljačkog Korpusa, i sa njim u jesen 1944. otišao u Sloveniju – po neostvarenoj namjeri pružanja otpora sovjetsko-partizanskom ovladavanju Jugoslavijom.
Kada se je, početkom 1945., počela ostvarivati zamisao osnivanja Hrvatske Armije u okviru Vojske Jugoslavije, pod vodstvom generala Matije Parca, Marko je – s ostalim Hrvatima u Dobrovoljcima, i bar jednim Srbinom – prešao u novo-osnovanu jedinicu.
Početkom maja/svibnja 1945. godine, vojne jedinice i civilno stanovništvo, suprotstavljeno nagovještenom uređenju Jugoslavije po sovjetskom uzoru, prešlo je u Italiju i bilo stavljeno pod kontrolu i upravu britanskih vlasti. Konačno smješteno u logoru blizu grada Eboli, južno od Salerna, ono je živilo u tom logoru do proljeća 1947. godine.
U tom logoru Marko je sreo i zavolio ljupku i milu Radmilu, kćerku poštovanih Dragoljuba i Stane Dragutinović i iz Šapca. Vjenčali su se 14. IX. 1947, u Diepholzu, gdje je bio smješten dio stanovnika logora Eboli – koji su bili premješteni iz Italije u britansku zonu Njemačke, u proljeće 1947.
Marko i Radmila su se uselili u St. Louis, U.S.A., u novembru/studenom 1950., i odatle preselili u Milwaukee, u avgustu/kolovozu 1951. Tu su se sakupili i ostali članovi porodice Dragutinović. Svojim ugledom i radom doprinosili su napretku svoje šire narodne zajednice. Marko i Radmila su se posjećival i živili u tjesnim porodičnim odnosima sa Markovim bratom Jugom i njegovom porodicom, nastanjenim u New Yorku.
Do odlaska u mirovinu, Marko je radio samo u jednom industrijskom preduzeću, poštovan i cijenjen od svojih kolega. Naporan, težak fizički rad ostavio je neželjene posljedice na njegovo zdravlje. Rado je pratio sportove, ali je uživao u igri šaha. Bio je vrstan šahista i „s guštom“ učestvovao u natjecajima lokalnog šahovskog kluba.
Uvijek je s velikim interesovanjem pratio razvoj događaja u „starom kraju“, na koje su sudbonosno uticale „Velike Sile“. Član i časnik Američko-jugoslavenskog udruženja „Jadran“, radio je i živio u poštovanju svoje narodne i vjerske tradicije.
I pored posljedica fizičkog rada, Marko je bio krijepak i snažan, i izgledao svjež i mlađi od svoga doba sve do prije dvije-tri godine. Tada su nastale promjene koje su mu veoma otežale život u posljednje vrijeme. Njegovan s dubokom ljubavlju i požrtvovanjem svoje inače iznurene Radmile, umro je u njenom prisustvu kasno uvečer, pošto su č lanovi šire porodice Dragutinovića već bili napustili bolnicu.
Misu za upokojene u crkvi Sv. Augustina, u Milwaukee, služio je župnik, Dr. fra Lawrence Frankovich, u prisustvu žene Radmile, Markovog brata Juge i sinovca Ive, mnogobrojnih potomaka pokojnog mu pašanca Bratislava-Bate i Anđelije-Ane Vasić, šure Branislava i Vukice Dragutinović, i malobrojnih još živih njegovih drugova, drugarica i prijatelja. U kratkom govoru župnik je istakao ljudske vrline svoga župljanina Marka, koga je dugo poznavao i vrlo cijenio.
Marko je sahranjen u ponedjeljak, 20. IV. 2015, u groblju Good Hope, u Greenfieldu, predgrađu Milwaukeea – u kome već počivaju u miru mnogi njegovi bivši drugovi Dobrovoljci, drugarice i prijatelji.
Poslije sahrane, prisutni su bili tradicionalno ugošćeni u jednom restaurantu.
Marko je iza sebe ostavio svijetao trag ne samo kao čovjek izvanrednih ljudskih odlika, nego i kao rodoljub širokih vidika i shvatanja povjesnih interesa svoga naroda i svoje zemlje. U ovim vremenima cjepkanja i razdvajanja i sebičnih uticaja Velikih Sila na sudbine malih naroda i država, Marko je svojim životom svjedoč io da su potrebni i moguć i bolji povjesni hodovi.
Trajan mu spomen među ljudima i rajsko mu naselje. Odanoj i mukotrpnoj, dragoj Radmili, bratu Jugi i sinovcu Ivi, i članovima šire mu porodice, iskreno saučešće i u tuzi i u poštovanju divnog čovjeka, prijatelja i druga.
Marko Pivac
