Članak je objavljen u časopisu “Obnovljeni život”, naučnom časopisu za filosofiju i religijske znanosti Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu
Kritičko promišljanje »rodne teorije«
Rodna teorija razvila je potpuno novu paradigmu poimanja čovjeka, njegove društvene uloge i spolnosti, kao preduvjet emancipacije žena i »konstruiranih rodova« u društvu, što samo po sebi ne bi bilo sporno da u svoje središte nije stavila ljudsku spolnost, za čije ispravno razumijevanje ipak treba nešto više od teorema. Zadržavanje samo na razini teoretiziranja, bez empirijskoga pokrića određenih hipoteza znanstvenih disciplina relevantnih za ljudsku spolnost, rodna teorija ostaje na području hipotetičkoga konstrukta. Jesu li održivi i koliko vrijede argumenti koji dolaze od rodnih teoretičara?
(Ne)utemeljenost rodne teorije u empirijskoj znanosti
Rodna teorija svoje polazište ima u tezi da spol, kao biološka odrednica, nema nikakav utjecaj na rod, koji je isključivo društvena konstrukcija, pa je zato rod varijabilan, nestalan i fluidan, baš kao i samo društvo.
Odnosno, rod je potpuno neovisan o spolu, iako se doduše u patrijarhalnome društvu još uvijek djeca odgajaju tako da usvoje shvaćanje roda koji bi bio u suglasju s biološki određenim spolom. Hipotetski gledano, to se može činiti zanimljivim, ali kada se osim teorema uključi empirijska znanost, teorija poprima karakter ideologije.
Teško da itko može osporiti činjenicu da društvo ima utjecaj na čovjeka, na (ne)ravnopravnost spolova, na ljudsko poimanje spolnosti i društvenih uloga, koje na sebe preuzimaju muškarac i žena u određenim povijesnim i društvenim okolnostima. Međutim, to ne znači niti dokazuje, da muškarac odnosno žena postaju muškarci i žene samo zato što im to nameće patrijarhalno društvo kroz neprekidno ponavljanje konvencija, kako to tvrdi Judith Butler.
Naprotiv, čovjek je već pri samome začeću biološki određen kao muško ili žensko te kao takav u sebi nosi određene biološki specifične značajke, kao što je prirodni heteroseksualni nagon koji se zatim kroz društvene norme i socijalizaciju može učvrstiti ili pak oslabiti. To pak ne isključuje mogućnost prenatalnih anomalija, kao što je to u hermafrodita ili postnatalnih devijacija kao što je homoseksualnost i sl. Tu se jamačno govori o psihofizički zdravome novorođenčetu i njegovu kasnijem psihofizičkom razvoju.
Tradicionalne studije koje se bave spolnim odnosno rodnim razlikama obično se koncentriraju na verbalne i spacijalne sposobnosti. Međutim, Simon Baron– Cohen ističe da je za razumijevanje spolnih odnosno rodnih razlika važna dimenzija tzv. empatiziranja i sistematiziranja.
Muški je mozak psihometrički tako definiran da je sposobnost sistematiziranja razvijenija od sposobnosti empatiziranja, dok je ženski mozak definiran kao suprotni kognitivni profil. Empatiziranje Baron–Cohen objašnjava kao sposobnost identificiranja tuđih emocija i misli, dok je sistematiziranje sposobnost usredotočavanja na detalje ili parametre sustava i promatranje njihova variranja.
Tako muško dojenče od tek jedne godine starosti radije gleda video s automobilima koji prolaze, nego film u kojemu se prikazuju ljudska lica. Ženska dojenčad pokazuju obrnute preferencije. Rodni teoretičari vjerojatno će reći da je patrijarhalna socijalizacija prouzročila te razlike. Međutim, iako socijalizacija može utjecati na rodni identitet, ona nije odlučujući čimbenik.
Dokazano je da već u dojenčadi od jednoga dana starosti dječaci gledaju dulje u mehaničke pokretne igračke — sistem s mogućim predviđanjem zakonitosti kretanja — nego u ljudsko lice, koje je teško sistematizirati, a djevojčice obrnuto. Svakako da se određene sposobnosti mogu putem socijalizacije pospješiti ili unazaditi, ali isključiti biološku determiniranost daleko je od nepristrane znanstvenosti. Očni kontakt npr. dojenčeta od jedne godine obrnuto je razmjeran u odnosu na razinu prenatalnoga testosterona.
Poznato je da dječaci imaju više testosterona od djevojčica. Od rođenja djevojčice dulje promatraju lica, pogotovo ljudske oči, dok dječaci više gledaju u neanimirane objekte. Postoji značajna korelacija između razine fetalnoga testosterona i ponašanja u igri između dječaka i djevojčica. Mjerenjem testosterona u prenatalnome okruženju bez sumnje je dokazana njegova značajna uloga u različitome ponašanju muškog i ženskog spola tj. roda.
Richard Lippa napravio je studiju na iznimno velikome uzorku u kojoj je istražio spolne tj. rodne razlike, posebice spolni nagon, društvenu spolnost i visinu kao značajke biološke spolne uvjetovanosti odraslih muškaraca i žena. Podatke je prikupio iz 53 zemlje različitih dijelova svijeta na uzorku od 200.000 ispitanika. Svi parametri pokazali su konzistentne razlike među spolovima tj. rodovima u svim 53–ma zemljama.
Rezultati nužno upućuju na zaključak da, iako je neosporan utjecaj različitih kultura i društava na ponašanje muškaraca i žena, biološke odrednice ipak igraju presudnu ulogu u različitosti muškoga i ženskoga spola tj. roda. Prevladavajuća je postavka među rodnim teoretičarima da razlika između muškaraca i žena nije ništa drugo do jedna kolektivna i tiranska fikcija. Stvarne biološke i psihološke razlike za njih su fiktivne, osim onih koje se stvaraju kroz diskurs. Ljudi se razlikuju od životinja po tome što imaju dar govora, a govor omogućava diskurs, kroz koji se onda konstruira društvena stvarnost, pa tako i rod.
No može li jedna tako pojednostavljena teorija objasniti konzistentne razlike između muškoga i ženskoga spola tj. roda u cijelome svijetu? Da su kulturološki i sociološki utjecaji jedine odrednice roda, kako to tvrde rodni teoretičari, ne bi bilo moguće doći do ovakvih empirijskih rezultata koji konzistentno pokazuju razliku u ponašanju između muškog i ženskog spola tj. roda u potpuno različitim okruženjima, običajima i stratifikacijama.
»Rodna teorija« i spolna orijentacija
Rodna teorija i spolna orijentacija usko su povezane. Ako rod kao nova kategorija nije ovisan o spolu i ako je on društvena konstrukcija, a ne biološka odrednica, onda iz toga slijedi da je svaka seksualna orijentacija (istospolna, biseksualna, transseksualna itd.) kao odraz socijalizacije potpuno ravnopravna s heteroseksualnom orijentacijom. Kao što se kod roda govori o kontinuumu, tako se kod seksualne orijentacije govori o multidimenzionalnoj varijabilnosti. Dakle, može se reći da rodna teorija uglavnom počiva na premisi da je homoseksualnost sasvim normalna pojava, baš kao i heteroseksualnost.
Spomenuta razmišljanja na prvi se pogled mogu učiniti logičnima i znanstveno utemeljenima, međutim, uz malo ozbiljniju analizu, zamjećuje se kako su ona više subjektivne i emotivne prirode, negoli odraz rezultata objektivnoga znanstvenog istraživanja. S obzirom na to da ne postoji znanstvena studija koja bi potkrijepila tvrdnje o urođenoj homoseksualnosti, često se poziva na odluku Američkoga psihijatrijskog društva koje je 1973. godine uklonilo homoseksualnost s popisa duševnih bolesti.
Za Američkim psihijatrijskim društvom povela se i Svjetska zdravstvena organizacija te je 1990. godine uklonila homoseksualnost s popisa duševnih bolesti, a umjesto toga uvela »egodistoničku seksualnu orijentaciju« (šifra: F66.1, ICD–10 v. 2010.), od čega pate oni koji su svjesni svoje seksualne orijentacije, ali je žele promijeniti. Odnosno, ako homoseksualac ne želi promijeniti svoju seksualnu orijentaciju, smatra se zdravim, a ako želi, smatra se bolesnim.
Ako bi se gornja »logika« primijenila i na ostale duševne bolesti, bolesni bi bili samo oni koji su svjesni svoje bolesti.
Tako bi se primjerice osoba koja pati od shizofrenije smatrala potpuno zdravom ako vjeruje da je njezino stanje normalno. Odluka Američkoga psihijatrijskog društva, Svjetske zdravstvene organizacije i sličnih organizacija ili pojedinaca koji tvrde da homoseksualnost nije bolest, iako dolazi od znanstvenika, nipošto se ne temelji na znanosti.
Stajalište tih psihijatara ili psihologa, da će se homoseksualci lakše uklopiti u društveni život ako se homoseksualnost ne tretira kao bolest, nije znanstveno, već političko, ideološko stajalište.
Da bi mogli skinuti homoseksualnost s popisa duševnih bolesti, morali su donijeti i nove kriterije, naime, da stanje koje bi se smatralo bolešću mora: a) redovito uzrokovati poteškoće; b) smetati društvenoj učinkovitosti. Na temelju toga ustvrdili su da homoseksualci imaju stabilan i učinkovit život te da zbog toga ne udovoljavaju kriterijima prema kojima bi se homoseksualnost svrstala u duševne bolesti. 
Spomenuti zaključak znanstveno je neodrživ iz sljedećih razloga:
– homoseksualci u odnosu na heteroseksualce pate u znatno većem broju od psihopatoloških poremećaja kao što su depresija, nesanica, napadi panike, problemi s pamćenjem ili koncentracijom, suicidalne misli, neuroze, psihoze i sl. i smetnji pri postizanju društvene učinkovitosti, što dokazuju brojne studije.
– ako bi se isti kriteriji primijenili i na druge duševne bolesti, onda bi iz popisa bolesti trebalo ukloniti i voajerizam, egzibicionizam, fetišizam, seksualni sadizam i mazohizam, pedofiliju, nekrofiliju i sl.
S obzirom na to da su ti kriteriji primijenjeni samo na homoseksualnost, a ne i na ostale duševne bolesti, očito je da se radi o političkoj (ideološkoj), a ne znanstvenoj odluci.
Zaključak
U biti »rodna teorija« slijedi ideju (ideologiju) stvaranja besklasnoga društva, koje je oslobođeno temeljne klase — »klase spola«.
Upravo se stoga čini da se anticipacija rodne teorije pokazala u marksizmu. Naime, Marxova besklasna utopija također je bila utemeljena na ideji o novoj jednakosti koja je moguća jedino u odnosu »čovjek–čovjek«, gdje je važno napomenuti da je čovjek shvaćen u kontekstu materijalizma i kao takav je zapravo uvjetovan povijesnim modelima i shvaćanjima društva i odnosa u društvu te ne posjeduje ništa naravno zadano.
»Rodnu utopiju« moguće je ostvariti ako je rod neovisan o spolu, što je i temeljno polazište rodne teorije. Na temelju postojećih rezultata znanstvenih istraživanja očito je kako »rodna teorija« nema utemeljenje u empirijskoj znanosti, nego se bavi pronalaskom rješenja za društvenu stratifikaciju, diskriminaciju i nejednakosti koje su prisutne u društvima.
Prema tome, »rodna teorija« treba biti shvaćena radije kao utopijski nastavak marksističkih ideja koje su imale sličan cilj: nadići čovjekovu biološku datost kako bi umjetno stvorile društvo jednakih i ravnopravnih. Bioetički gledano, »rodna teorija« sadrži istu antropološku pogrešku kao i marksizam, zato što oduzima posebnost i individualnost obim rodovima. Ova se teorija može shvatiti i kao revoluciju feministkinja i LGBT zajednica s ciljem otklanjanja nejednakosti i neravnopravnosti u društvu, čime se zapravo stvara nepravda koja proizlazi iz izjednačavanja nečega što nije jednako.
